Svačiji je Erasmus drugačiji
pripremio: Marko Šapina
„Svačiji je Erasmus drugačiji“ rečenica je koju često ponavljam i uvijek ističem bilo studentima koji iz Hrvatske odlaze na razmjenu u Tursku, bilo turskim studentima koji dolaze u Zagreb. I vjerujem da je doista tako. Sve razmjene imaju neke zajedničke i dodirne točke, uspone i padove, uvijek su korisne, ali nikad iste. Mislim da se pri prijavljivanju na Erasmus treba voditi takvom mišlju.
Kako je sve počelo
Tako sam i ja početkom 2019. g., kada se u siječnju raspisao natječaj, ishitreno donio odluku da se prijavljujem na taj famozni Erasmus o kojemu su svi pričali, razmišljali, ali se nitko nije prijavljivao. Da želim studirati u Turskoj znao sam još od početka studiranja, ali planovi su za odlazak onamo uvijek bili vezani za diplomski studij ili neke druge aktivnosti. Prelistavajući brošuru o Erasmusu učinilo mi se da je pet mjeseci u Turskoj pravi period koji bih trebao provesti ondje prije što se odlučim na eventualne dugotrajnije odlaske. I takom sam na stranicama Fakulteta počeo pratiti novosti, otišao na prvi sastanak koji je bio organiziran za sve zainteresirane, a kasnije krenuo u lov na papire i dokumente koji su bili potrebni za prijavu. I dok sam već na početku pomišljao da odustanem, ohrabrio me komentar koji je objašnjavao silnu papirologiju: odlazimo u stranu državu, tamo trebamo živjeti i studirati nekoliko mjeseci, a ovdje nam je teško pomučiti se s nekoliko papira. I doista, kad sam počeo tako razmišljati u dva sam dana prikupio sve potvrde, predao ih i aplicirao.
Zašto Eskişehir?
Naša Katedra za turkologiju nudi nam mogućnost boravka na dvadesetak sveučilišta diljem Turske. Neka su u velikim gradovima (İstanbul, Bursa, Ankara), a neka u manjim (Karabük, Rize, Erzurum…), neka su sveučilišta na glasu kao bolja, neki gradovi kao pogodniji za studente. Istražujući tako o sveučilištima, gradovima, studentskome standardu i životu općenito za oko mi je zapeo Eskişehir, grad od oko milijun stanovnika smješten u sjeverozapadnome dijelu unutrašnje Anadolije. Grad ima tri sveučilišta, od čega dva izrazito velika, pa je gotovo u potpunosti prilagođen studentima zbog čega se u Turskoj često naziva studentskim gradom (tur. öğrenci şehri). Razgovarao sam kasnije i s ECTS koordinatoricom na Katedri za turkologiju, dr.sc. Azrom Abadžić Navaey, koja mi je na jednim konzultacijama kazala samo najbolje o sveučilištu za koje sam želio aplicirati. U Zagrebu je tada boravilo i nekoliko turskih studenata koji su bili rodom iz Eskişehira ili su ondje studirali, a kada sam i od njih čuo samo riječi hvale, odlučio sam se za Sveučilište Osmangazi. Toliko sam želio Eskişehir da sam u prijavnici ispunio samo prvi od moguća tri izbora.
Čekanje
Uslijedilo je dugo razdoblje čekanja. Najprije smo od veljače do sredine travnja čekali rezultate natječaja, onda do kolovoza javljanje turskoga sveučilišta, kasnije do prosinca rješavanje posljednjih birokratskih prepreka, a onda početak drugoga semestra i odlazak u Tursku. Republika je Turska početkom 2020. g. ukinula vize za hrvatske građane koji onamo odlaze turistički, ali studenti koji idu na razmjenu trebaju se u Veleposlanstvu Republike Turske u Zagrebu prijaviti za studentsku vizu. S jednom sam takvom i ja početkom siječnja 2020. g. otišao u Tursku. Iz Zagreba zrakoplovom do İstanbula, a odande brzim vlakom do Eskişehira. Ujutro sam se probudio u svome krevetu u Zagrebu, a već istu večer lijegao u potpuno drugi, tisuću kilometara daleko. Uz pomoć prijateljā već sam i prije dolaska sredio stan (doduše, ne i grijanje), tako da sam, barem što se toga tiče, bio miran.
Erasmus u Turskoj
Drugi semestar (tur. dönem, a riječ sömestr u zadnje vrijeme označava praznike između dvaju semestara) u Turskoj počinje početkom veljače, a zanimljivo je da prvi tjedan studenti kolektivno ne idu na nastavu pa ih profesori ni ne čekaju u predavaonicama. Budući da sam na razmjenu došao ranije nego što je trebalo, ponajprije kako bih se naviknuo na novu okolinu te vidio s prijateljima, kada je nastava počela bio sam uzbuđen pa odlazio i na predavanja koja još nisu bila počela. Najprije sam promijenio kolegije koje sam odabrao prije dolaska na razmjenu, pri čemu mi je puno pomogla koordinatorica dr.sc. Dilek Erenoğlu Ataizi, a potom je uslijedilo upoznavanje s profesorima, dogovaranje i razmjena informacija o načinu provođenja kolegija. Onda je sve odjednom počelo. Studentski kampus koji mi se ionako činio velikim (u kampusu postoji bolnica, nekoliko klinika, a riječ je o sveučilištu s 12 fakulteta, 4 instituta, 32 centra za istraživanja, nekoliko stručnih škola i sl), a kada se početkom veljače napunio s 30-ak tisuća studenata, bio je to prizor na koji mi, zagrebački studenti, nismo naviknuti. Istaknuo bih ovdje da je sa mnom na razmjeni bilo još stranih studenata, dragi prijatelji Nazar i Olesia iz Ukrajine.
Predavanja su bila zanimljiva, slušao sam kolegije i s preddiplomske i s diplomske razine studija, iako sam bio na trećoj godini. Neki su kolegiji bili održavani u učionicama, neki u uredima profesora, ali svi zanimljivi na svoj način, a profesori izlazili u susret, trudili se da dobijem odgovore na sva pitanja, pitali razumijem li sve i sl. Početkom ožujka otišao sam u İstanbul radi sudjelovanja na jednome simpoziju, a onda…
Tursko izdanje korone
Onda je počela famozna korona. Najprije smo gledali kako je prešla iz Kine u Italiju, onda se širila svijetom, Turskoj se bila približila iz Irana. Međutim, Turska se još uvijek čuvala. A onda je jedne večeri ministar Fahrettin Koca (turski Vili Beroš) objavio da se korona probila i u turske granice. Uskoro je počela uzimati i prve žrtve, a onda su počela zatvaranja: škole, fakulteti… kasnije cijeli gradovi. Studenti su se brzo razbježali, vratili u rodne krajeve, a grad ispraznio. Započeo je policijski sat (tur. sokağa çıkma yasağı), počela obveza nošenja maski, zatvoreni kafići, restorani, trgovački centri, kina, kazališta, pošte, banke… Počeli smo sjediti u stanu. Ja sam imao sreće što je cimer jednoga mog prijatelja brzo otišao kući u Ankaru pa sam umjesto njega počeo stanovati s prijateljem kojega sam znao još od Zagreba. Usred smo korone obavili preseljenje, a novi je stan bio dalje od centra što se u vrijeme širenja zaraze činilo vrlo dobrim izborom.
Ipak, život je morao ići dalje. Profesori su se uskoro javili studentima, počela je online nastava (tur. uzaktan eğitim). Neki su slali članke i poglavalja knjiga na čitanje, neki davali zadaće, neki održavali virtualna predavanja. U to je došao mjesec posta, ramazan, koji nažalost nisam uspio doživjeti „u punom sjaju“. Uslijedio je Ramazanski bajram, a nastava je uskoro završila.
Predao sam sve zadaće i ispunio sve uvjete, stigao spremiti i ispite iz Hrvatske te ih nekoliko položiti, a uto je otvorena mogućnost putovanja bez propusnica; autobusi, vlakovi i avioni ubrzo su se napunili putnicima, a među takvima bio sam i ja – zaputio sam se u Ankaru, brzim vlakom udaljenu tek sat vremena. Nekoliko sam dana obilazio sve što nisam uspio kada sam se ondje zatekao dva ljeta ranije. Poštujući mjere fizičke udaljenosti, noseći masku, dezinficirajući ruke popularnom mirisnom vodom (tur. kolonya) imao sam priliku doživjeti jednu drugu Tursku u jednome drugom razdoblju. Cijelo vrijeme bio sam u kontaktu s Generalnim konzulatom Republike Hrvatske u İstanbulu koji je sredinom travnja organizirao i repatrijacijski let. A letjeti kući nisam htio ni kada su početkom srpnja ponovno uspostavljene linije između najvećega turskog i glavnog hrvatskog grada, želeći još malo iskoristiti vrijeme i vidjeti mjesta koja tijekom karantene nisam uspio. U veljači sam dobio boravišnu dozvolu, a početkom lipnja uspio sam ju produžiti još nekoliko mjeseci.
Ubrzo sam otišao na ljetovanje u Antalyu, za Kurban-bajram bio u Ankari, proveo bajram s turskom obitelji i iz prve ruke doživio sve običaje koji se vežu za taj veliki islamski blagdan. Odande sam se zaputio ka Diyarbakıru u jugoistočnoj Turskoj. Opet zahvaljujući prijateljima i poznanicima uspio sam obići taj nevjerojatno lijep grad, a odande otišli i u Mardin, na dvadesetak kilometara od sirijske granice. Središte je to nekoliko civilizacija, grad koji svakako treba posjetiti. Nakon izleta na jugoistok zemlje vratio sam se doma, u Eskişehir.
Za kraj
I upravo iz Eskişehira pišem ovaj zapis, prenosim svoje iskustvo, planirajući sljedeće putovanje. Kad bih trebao sažeti proteklih nekoliko mjeseci, ne bih se previše zaustavljao nad lošim stvarima. Svakako da se loše stvari mogu dogoditi, no loše stvari događaju nam se i doma (npr. studenti na razmjeni u Zagrebu doživjeli su krajem ožujka potres). Po dolasku u stan nisam imao grijanje i toplu vodu, a nije bilo ni interneta. Morao sam nabaviti deku, jorgan, jastuk, glačalo, sušilo za kosu, modem… Modem sam uspio prodati, a ostale „rekvizite“ ostavljam studentima koji će narednih semestara doći na razmjenu. Bojler se kvario barem jednom tjedno, gasio sam ga čim bi iz njega počeli dopirati čudni zvukovi, a danas ga evo znam i popraviti. Žalio sam se što su predavanja bila u osam ujutro, a tramvaj krcat. Počela je korona pa više nije bilo predavanja, a tramvaj se odjednom ispraznio. Unatoč koroni, uspio sam puno toga: za Uskrs smo bojali jaja, u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Ankari pristupio sam izborima i sl.
Tursko gostoprimstvo i želja za pomoći pratili su me cijelo ovo vrijeme. Zahvaljujući cimeru i njegovim prijateljima, kolegama s faksa, i svim drugim prijateljima i poznanicima koje znam još od dana kada su oni bili studenti na razmjeni u Zagrebu, nikada nisam bio sam. I zato, sve one koji razmišljaju o prijavi na Erasmus, za bilo koju državu i bilo koji grad, mogu samo pozvati da to učine bez oklijevanja jer posebno je to iskustvo. Ali ne zaboravite – svačiji je Erasmus drugačiji.