Osvrt na djela Saita Faika Abasıyanıka

Osvrt na djela Saita Faika Abasıyanıka

osvrt pripremila: Dora Novak

Sait Faik rođen je u Adapazaru 1906. godine. Po završetku srednje škole upisao je studij komparativne književnosti na istanbulskom sveučilištu. Uskoro odustaje od službenog obrazovanja i nekoliko godina putuje Švicarskom i Francuskom. Po povratku u Tursku radio je nekoliko poslova na određeno vrijeme. Slobodno vrijeme provodio je lutajući ulicama Istanbula, promatrajući ljude i upijajući atmosferu. Tokom lutanja često se zatekao u brojnim tragičnim i komičnim situacijama istanbulske vreve, što mu je poslužilo kao inspiracija za oko 190 pripovijetki, 2 kraća romana i nekolicinu pjesama koje je napisao do svoje smrti u četrdeset i sedmoj godini života 1954. godine. Obiteljska kuća obitelji Abasıyanık na otoku Burgaz (jednom od Prinčevih otoka u okolici Istanbula) pretvorena je u memorijalni muzej 1964. godine.

Većinu pripovijetki Abasıyanık je napisao u vrlo kratkom roku u kafićima ili za vrijeme vožnje na jednom od istanbulskih trajekata. U opisima svakodnevnih situacija bio je suosjećajan, ali često sarkastičan i  ciničan. Pisao je o životu „malog čovjeka“ u Turskoj 1940-ih i 1950-ih godina bez uplitanja  u ideologiju ili pak idealiziranja i glorificiranja junaka svojih djela. Za razliku od pisaca socrealističke proze poput Orhana Kemala, Yaşara Kemala te Sabahattina Alija, Sait Faik u svojim djelima ne daje surove opise života obespravljenih radnika koji su tek tipizirani simboli borbe za prava ugroženih pojedinaca. Likovi Sait Faikovih pripovijetki stvarne su osobe, piščevi poznanici i ljudi s kojima je bio blizak. Zanimljivo je kako  Faik nekima od svojih prijatelja nikada nije otkrio svoju spisateljsku personu kako bi pred njime otkrili prava lica. Sait Faikovi junaci sve što rade rade per se, vođeni su vlastitim idealima, psihološkim stanjima i urođenim karakteristikama. Najčešće se radi o tipu antijunaka koji se odbijaju konformirati, koji su siromašni „ilegalci“, besposličari i mizantropi poput prostitutki, siročadi, bolesnih žena, sitnih lopova te brojnih drugih. Svi oni predstavljali su  piščev alter ego.

Korištenjem govornog jezika, radnjom kojom se isprepliću mašta i stvarnost, brojnim introspekcijama, važnosti koju posvećuje empatičnom pripovjedaču razvio je vrlo prepoznatljiv stil. Zbog realističnog stila pripovijedanja Abasıyanıka se često naziva „turskim Balzacom“. Atmosfera većine Abasıyanıkovih pripovijedaka je elegična, a pejzaži su svojevrsne panorame koje ukazuju na tragediju modernog doba. Tematski njegova djela su raznolika, ali jedno im je zajedničko – gotovo sve pripovijetke svode se na temu gubitka dječje naivnosti i nevinosti. Glavni junaci se često oslanjaju  na pomoć i dobrotu drugih, a nerijetko bivaju ranjeni od strane najmilijih. Koliko god jadno likovi živjeli u središtu radnje su svakodnevne „male stvari“ koje ih uveseljavaju. Razlog tomu je Abasıyanıkov vječni optimizam radi kojega je smatrao da ljudska humanost stalnim naporima može suzbiti zlo te za posljedicu imati izgradnju boljeg društva.

Upravo radi nepopravljiva optimizma autor je često bio na meti suvremenih kritičara, većinom socrealističkih pisaca, koji su u njemu vidjeli oličenje buržujskog nostalgičara koji  družeći se s malim ljudima i uljepšavajući njihove životne probleme nastoji sakriti vlastito porijeklo. Suvremeni kritičari nikako se ne slažu s ovim optužbama. Tako primjerice turski književni kritičar Mehmet Kaplan smatra da Abasıyanıkova poetika zaobilazi  patetiku i površnost, da je sveobuhvatna i kompleksna, ali i privlačna kao život sam.  

*Tekst je nastao u sklopu kolegija Uvod u suvremenu tursku književnost pri Katedri za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Odgovori