Ljetna škola turskog – 1. dio

Ljetna škola turskog jezika u organizaciji Instituta Yunus Emre program je za studente turskog jezika i one koji pohađaju tečaj turskog jezika u Institutu. U trajanju od 3 tjedna polaznici slušaju 60 sati turskog jezika, a nakon nastave organizirane su razne aktivnosti i izleti.

Na ljetnoj školi 2018. godine sudjelovalo je oko 1000 učenika iz 118zemalja. Za nas, kao studente turkologije, program ljetne škole organiziran je uAnkari.

Nedjelja je, 15. srpnja, finale Svjetskog nogometnog prvenstva, hrvatskureprezentaciju danas popodne očekuje okršaj protiv Francuske. A nas petero? Miputujemo za Tursku. Maskirani u crveno-bijele kvadratiće nalazimo se ispredzagrebačke zračne luke Franjo Tuđman. Manje-više svjesni da ćemo za nekolikosati stati da dugo iščekivano tursko tlo, ostavljamo prtljagu, prolazimo krajduge kolone navijača koji idu za Moskvu i krećemo prema svom gejtu.

Za nešto više od 2 sata sletjeli smo u Istanbul, na zračnu luku Atatürk. Odande nas transfer prevozi do zračne luke na azijskoj strani Istanbula, Sabiha Gökçen. Tijekom vožnje od sat vremena kroz prozor promatramo djeliće Istanbula, gust promet i turske zastave obješene na svakoj drugoj zgradi. Prelazeći na azijsku stranu, preko Mosta sultana Mehmeda Osvajača, okidamo mutne slike Bospora i tvrđave Rumeli Hisari.

U Turskoj je nemoguće spojiti se na neki otvoreni Wi-Fi, pa čak niti naaerodromu. Dok čekamo let za glavni grad, čavrljamo, promatramo kako avioniuzlijeću i slušamo neumornu tetu na razglasu: Pažnja, pažnja!

Na letu za Ankaru upoznajemo simpatične studente iz Srbije, njih četvero. Let traje oko sat vremena i tijekom tih sat vremena propuštamo prvo poluvrijeme utakmice. Francuska vodi. Slijećemo u Ankaru, uzimamo svoju prtljagu i na izlazu nas čekaju vodiči. Skuplja se još 15-ak studenata s kojima krećemo prema Hacettepe kampusu. U manjem autobusu kreće zabava uz tursku glazbu. Sretni i umorni promatramo topli zalazak sunca nad Ankarom, visoke poslovne zgrade i minarete džamija koji izmiču pred nama.

Stižemo u Hacettepe, mjesto koje će biti naš dom sljedeća tri tjedna. Nakon skoro 10 sati puta uspijevamo se povezati na internet (živio eduroam!).

Domovi u Turskoj razdvojeni su, odnosno muški i ženski dom u zasebnim je zgradama. Nakon što sam se registrirala i dobila ključeve sobe, krećem prema sobi gdje je već smještena moja cimerica.

U redu, uspjela sam dovući kofer i još nekoliko manjih torbi do svog kata i stojim pred svojom sobom. Kucam, nitko se ne javlja. Otključavam vrata, svjetlo je upaljeno, kraj lijevog kreveta stoji veliki crveni kofer. Na frižideru stoji paket nekakve slastice, natpis je na arapskom pa ne uspijevam razumjeti. Ostavljam svoje stvari i pokušavam u glavi složiti onih nekoliko osnovnih rečenica za upoznavanje koje se uče na prvoj godini. Soba je malena s četiri stola, dva kreveta na kat, tri ormara i malim frižiderom. Na prozoru je obješena mala turska zastava. Gledam po sobi, plavo-zelena boja namještaja stvara neku čudnu bolničku atmosferu. U sobu odjednom ulaze tri djevojke, pričaju na arapskom. Jedna od njih je moja cimerica. Upoznajemo se, imena im zaboravljam odmah, a niti one ne pamte moje. Razgovaramo kratko o utakmici, zatim se pozdravljamo i one izlaze iz naše sobe.

Čavrljamo tako cimerica i ja, turski nam je podjednako dobar, barem mi se tako čini. Priča mi što je sva uspjela istražiti na kampusu i kako me cijeli dan čekala. Molim ju da mi napiše svoje ime na papir kako ga do jutra ne bih zaboravila. Piše ga najprije na latinici, a zatim na arapskom pismu. Ja joj napišem svoje ime, a ona kao iz topa vikne: Paulito!

Kevser je iz Alžira, živi u glavnom gradu Alžiru, ima 20 godina i studentica je treće godine turskog jezika i književnosti. Vrlo je slatka, vesela i nasmijana.

Umorna od cjelodnevnog puta liježem u krevet, postavljam alarm i tonem usan. Sutra počinje prava avantura.

autorica:Paula Drenški