Pripremili: Nikolina Banić, Lea Bobovčan, Jelena Jazvo, Nika Perasović, Marko Šapina i Lucija Žilić
SAŽETAK
Neupitan značaj pisma, kao i bogatstvo koje se njime prenosi spomenicima svih vrsta, do izražaja dolazi stalno, a pogotovo kada im se pristupi na ovakav način. (Barem na pojmovnoj razini) sa starijim pismima – prvim, tzv. piktografskim i ideografskim pa i poznijim kretskim, grčkim, čak i runskim te svakako glagoljicom i ćirilicom, povijesnim pismima koje su koristili Hrvati – susrećemo se kroz cijeli obrazovni sustav. Ipak, kada je riječ o bogatome nasljeđu turkijskih naroda te njihovoj pisanoj kulturi, često ne znamo ni osnovne informacije. Ovaj rad donosi kratak pregled pisama koje su koristili Tur(kij)ci, a naglasak je stavljen na 1) Republiku Tursku te Turke koji baštine kulturnu ostavštinu Osmanlija te 2) događaj koji se smatra svojevrsnom prekretnicom, jednu od najvećih revolucija „oca moderne Turke“ – Atatürka – početak uporabe latinice, kao i okolnosti toga poduhvate te njegove posljedice i značaj za daljnji razvoj Turske. Isto tako, dan je i pregled situacije u turkijskim državama u kojima se raspadom SSSR-a stvorila klima koja dopušta težnje prelaska na latinicu.
O PISMU
Jezik definira čovječanstvo; ali pismo definira civilizaciju. Pisanje je omogućilo pisane izvore, i pisanje je bio temelj za urbana društva Starog svijeta. Nemoguće je sasvim sigurno odrediti kada su ljudi dobili mogućnost govora; pretpostavlja se da je to bilo prije otprilike 100 tisuća godina, nakon što je došlo do evolucijske promjene u mozgu. Ali čovječanstvu je još dugo treblao da dođe do stadija stvaranja prvog pisma – mogućnost čitanja i pisanja nije bio rezultat biološke, već kulturne promjene. Pismo je najbitniji izum čovječanstva. Crteži u špiljama u Francuskoj i Španjolskoj, stari 20 tisuća godina stari prvi su primjer pokušaja čovjeka da zabilježi svoje svakodnevne aktivnosti, priče, religijske rituale i sl. Isti su bili odraz kulture društva; u agronomskim društvima bilježile su se, primjerice, trgovačke transakcije.
Neupitna je važnost pisma; pismo je i kaligrafija, rukopisi, grafička komunikacija… No ti pisani zapisi mnogo su više od samih znakova urezanih na papir ili kamen; oni su nastali kao posljedica posvećenosti. Dok ljudi pišu, u to unose svoj um i tijelo te stoga pisma postaju odraz njihove kulture, ali i dio iste.
Jedno od najstarijih pisama na svijetu etiopsko je pismo. Važnost tog pisma proizlazi iz činjenice da je od drevnih vremena do danas ostalo nepromijenjeno. Zahvaljujući tome, ono omogućuje interpretaciju ostalih afričkih pisama, čak i aramejskog. Sumerani u Mezopotamiji koristili su se piktografijom, najrudimentnijim stupnjem pisma, a Egipćani hijeroglifima. Pismo koje su koristili Sumerani bilo je „revolucionarno“, jer simboli koji su prethodno korišteni i koji su označavali jednu riječ (primjerice, nacrtano sunce moglo je značiti sunce, ali i dan), počeli su predstavljati određeni zvuk, a to su pismo zapisivali na glinenim pločama. Azteci su, kako bi pisali o književnosti, geografiji, povijesti i sl, također koristili hijeroglife. U Europi je najstarije pismo grčko pismo, koje je upotrebi i danas. Od drevnih pisma u Aziji potrebno je spomenuti kinesko pismo, koje je ostalo nepromijenjeno još od davnih vremena. Kroz povijest su pisma bila od iznimne važnosti; zapisivali su se običaji, prenosile informacije. Stari pisani izvori povjesničarima u modernom dobu predstavljaju glavne pisane izvore, daju uvid u svakodnevni život naših dnevnih predaka. Ali – koja je važnost pisma za kulturu čovječanstva? Ono omogućuje fleksibilnost u komunikaciji što nudi brojne prednosti; kultura se mogla brže bilježiti, a time se otvara mogućnost stvaranja masovne kulture i masovnih društava.
O PISMIMA TURKIJSKIH NARODA
Sažet, obuhvatan i pregledan bio bi u tri riječi opis poglavlja „Turkic Writing Systems“[1] što ga je pripremio András Róna-Tas, poznati mađarski lingvist i orijentalist. On daje popis pisama kojima su se zapisivali staroturkijski i srednjeturkijski, kao i onih koja se koriste i danas, a na njegovim se zaključcima u potpunosti temelji i donji pregled:
I) Zapisivanje staroturkijskoga jezika:
I.I) pisma semintskoga podrijetla: runsko, sogdijsko, ujgursko, manihejsko i arapsko[2]
I.II) pisma indijskoga podrijetla: brahmansko, južnobrahmansko i tibet(an)sko
II) Zapisivanje srednjoturkijskoga jezika: nestorijansko, pagaspa, aramejsko i arapsko
III) Zapisivanje suvremenih turkijskih jezika: arapsko i hebrejsko pismo, latinica, ćirilica
Većina suvremenih turskih izvora, pogotovo popularnih i onih namijenjenih npr. učenicima i studentima, ograničava i sužava gornji popis na pet „povijesnih“ abeceda. Glavni je tu kriterij „širina“ uporabe, a isti je korišten i u ovome radu. Iako navode da su kroz gotovo tisuću i tri stoljetnu povijest bili korišteni sogdijsko, manihejsko, brahmansko, surjansko, grčko, aramejsko i hebrejsko pismo, pet ih se posebno izdvaja, a to su: goktruska/orhunska, ujgurska, arapska, latinska i ćirilićna abeceda.
U narednim će poglavljima biti dan detaljniji pregled navedenih pisama, a ovdje se donose osnovne karakteristike. Goktruska abeceda, znana još i kao orhunska (prema istoimenim spomenicima) prva je abeceda koja je za zapis turkijskoga jezika korištena od strane Turkijaca. Poznata je još i kao runska, a njome je pisano zdesna nalijevo te odolje prema gore. Riječi su se odvajale dvjema točkama. Sadržavala se od 38 slova (4 samoglasnika, 26 suglasnika te 8 s funkcijom obiju). Glavni su zapis pisan tom abecedom zasigurno „Orhunski natpisi“ (Orhun Yazıtları: Kültigin Yazıtı, Tonyukuk Yazıtı, Bilge Kağan Yazıtı). Druga je na popisu ujgurska abeceda, razvijena iz sogidjskoga pisma, a sadržavala se od 4 samoglasnika i 14 suglasnika te imala tako tek 18 slova. Kada su posrijedi zapisi nastali na tome pismu, treba spomenuti djelo „Maitrisimit“ (prijevod s toharskoga) te „Altun Yaruk“, „Sekiz Yükmek“, „Prens Kalyanamkara ile Papamkara“ (prijevodi s kineskoga). Korištena od X. do sredine XX. arapska abeceda sadržavala se od 28 slova gdje su neke verzije povećavane ako bi karakteristike određenih jezika to zahtijevale. Prvo djelo u turskoj književnosti napisano arapskim pismom jest „Kutadgu Bilig“ Ysufa Has Hacipa. Ćirilica je pismo koje turkijski narodi u sastavu SSSR-a koriste od 1937. godine. Danas – nekoliko desetljeća nakon raspada Saveza – pojačani su napori određenih naroda za prelaskom na latinicu, pismo koje se u Republici Turskoj odlukom Velike narodne skupštine Turske koristi od početka studenoga 1928. godine. Slova q, x i w izbačena su, a umetnuti su ı, ü, ö, ğ, ş i ç.
Göktürk/Orhunska abeceda
Riječ je o najstarijoj turkijskoj abecedi koja se koristila između 8. i 10. st, a naziv je dobila prema Orhonskoj dolini u današnjoj Mongoliji gdje su pronađeni natpisi što ih je objavio Vaisly Radlov, a opisao i dešifrirao danski filolog Vilhem Thomsen 1893. g.
Različite su teorije o postanku toga pisma, a zapažena je, na primjer, ona koja tvrdi da da je riječ o varijaciji aramejskoga pisma te ona prema kojoj su slova orhunske abecede nastala inspirirana kineskim znakovima. Ukupno postoji oko dvije stotine natpisa te određeni broj rukopisa koji su zabilježeni tom abecedom.
Iz prvoga, gokturskoga razdoblja, ističu se poznati Gokturski natpisi (Kök Türk Yazıtları, Orhun Kitâbeleri) koji se još nazivaju i Orhonskim (nadgrobnim) natpisima, a datira ih – kako tko – neki precizno prvi u 732. godinu te drugi u 737, a neki okvirno, u 7. ili 8. st. po. Kr. Spomenici zasigurno pripadaju razdoblju Drugoga Istočnoga Turkijskoga Kaganata, i iako postoji spomenik još iz Prvoga, nije na turskome te zbog toga nama nema pretjeranu vrijednost. Orhonski natpisi pripadaju Kül Tiginu i Bilge Kağanu.
Riječ je istovremeno i o spomeniku koji je po mnogočemu prvi te je stoga vrlo zanimljiv turkolozima i ostalim proučavateljima. Najprije – prvi je to turski pisani zapis, nastao na staroturkijskome jeziku. Gledano s književne strane, nose Orhonski natpisi i sljedeće osobitosti: prvi je to turski tekst na kojemu se spominje etnonim Türk, a i prvi zabilježeni primjer govora/obraćanja kao književne vrste. Govoreći o književnoj vrijednosti – pogotovo prema kraju teksta – treba svakako spomenuti ostvarene alternacije, paralelizmime, frazeme i poslovicama koje sadrže, a služe nam i za rekonstrukciju povijesne istine. Saznaje se, naime, u njima, kako Bilge Kağan nije ratovao samo sa stranim narodima (Kinezima, Mogolima, Tangutima), već i turkijskim (Oguzima, Kirgizima, Ujgurima, Turgišerima i sl). I dok se na pitanju povjerenja istima može zastati, kineski izvori, koji potvrđuju određene događaje, otklanjaju razloge za sumnju.
Slikovito Talat Halman s ankaranskog Sveučilišta Bilkent naglašava kako se tisućljeće turske književnosti proteže from Orhon Inscriptions to Orhan Pamuk. Staroturkijski jezik kojima su Natpisi pisani možemo preciznije nazvati sjevernim turskim ili gokturskim (Kök Türkçe), a on je istovremeno jedan od starih turskih književnih dijalekata. Istim su zapisani i spomenici u Ongunu, Yeniseyu, Kara Balgusunu, Turkistanu i sl.
Što se tiče drugoga, ujgurskoga razdoblja, velik je broj sačuvanih spomenika koji pripadaju istome, većina ih je napisana pod utjecajem maniheizma i budizma. Kada bi ih trebalo nabrajati, istaknuli bi se: Altun Yaruk (Zlatno svjetlo), Sekiz Yükmek (Osam svitaka), Irk Bitig (Knjiga vračanja) koja je prvi zapis orhonskoga pisma na papir i sl.
Ujgurska abeceda
Ujguri Tarimske nizine
Ujguri su u početku bili jedna od grupa plemena unutar turkijske konfederacije, no 744. godine, propašću Drugoga Turkijskog Kaganata osnovali su svoj vlastiti kaganat koji se održao gotovo jedno stoljeće – sve dok ih nisu porazili Kirgizi. Kineski izvori zabilježili su snagu kaganata koja se očitavala u privilegijama koje su imali ujgurski trgovci u Kini, ustupcima kineskog cara za izgradnju manihejskih samostana te samim uvjetima savezništva. Padom kaganata 840, dio ujgurskih plemena migrirao je prema pokrajini Xin-Jiang gdje su utemeljili Carstvo Kočo koje 1209. g. priznaje suverenitet Mongola i nestaje s njima krajem 14. st.
Karakteristike i povijest pisma
Fehim Nametak u svojoj knjizi ujgursko pismo karakterizira kao drugo najvažnije pismo Turaka. Ono što nazivamo „staroujgurskim pismom“ koristilo se od 8. pa sve do 18. st. u Tarimskoj nizini Središnje Azije za političke, religiozne te književne svrhe. Koristilo se prije islamizacije te je do kraja 10. st. istisnulo runsko pismo u kineskom Turkmenistanu , no zadržalo se je i nakon islamizacije koja je sa sobom donijela arapsko pismo. Ujgursko pismo ostalo je u upotrebi na području Transoksanije i istočnim turskim zemljama, a dokumenti iz 18. st. pronađeni u Dunghuangu predstavljaju posljednje rukopise pisane na ujgurskome jeziku i pismu. U to je vrijeme, nakon islamizacije, samo budističko svećenstvo zadržalo ujgursko pismo. Staroujgurskim pismom bilježili su se tekstovi na turkijskim jezicima, kao i na kineskome, tibetskome, mongolskom i sanskrtu. Unatoč svojoj raširenosti, važno je naglasiti kako nije bilo jedino pismo koje se je koristilo na području Središnje Azije. Sačuvani su mnogi dokumenti koji sadrže staro ujgursko pismo zajedno sa intralinearnim Han znakovima, sanskrtskim napomenama, srednjoazijskim varijantama brahmi pisma i arapskim pismom . Turfanska se zbirka, primjerice, sastoji od budističkih, manihejskih i kršćanskih religioznih tekstova kao i onih sekularne prirode na preko 20 jezika i pisama. Mali dio rukopisa koji su otkriveni Istočnome Turkestanu pisani su na drvenim pločama, dok je većina pisana na papiru koji se na tom području proizvodi od 2. st.
Pismo je kurzivno te ga karakterizira povezivanje znakova, a posjeduje i karakteristike abjad sustava, odnosno sustava pisanja u kojemu svaki simbol predstavlja konsonant, dok je na čitatelju da primijeni odgovarajući samoglasnik. No, iako je pismo nastalo na temeljima abjada, staroujgurski posjeduje karakteristike abecede, to jest, kratki samoglasnici su naznačeni, a koriste se i dvoslovi i troslovi za označavanje samoglasnika. Sastoji se od 14 znakova čiji oblik ovisi o položaju u riječi. Znakovi se mogu javljati izolirano ili pak na početku, u sredini, odnosno na kraju riječi. U ranim i kasnim fazama pisma, ono se pisalo horizontalno, no po pravilu se pisalo vertikalno, odozgo prema dolje u stupcima koji se nižu s lijeva nadesno.
Smatra se da se pismo razvilo iz sogdijskoga tijekom 8. i 9. st. te se stoga naziva i sogdijsko-ujgurskim pismom. Menges pak pretpostavlja da je sogdijsko te posljedično tome i ujgursko pismo, proizašlo iz jedne od varijanta sirijskog pisma. Pandey , koji se bavi razvijanjem Unicode standarda za azijska pisma, staro ujgursko pismo dijeli se prema vremenu nastanka na rano, pravilno (proper) i kasno, te prema oblicima znakova iz različitih izvora na kurzivno, formalno i standardno. Kurzivni se stil koristio od 9. do 15. st. u raznim administrativnim dokumentima, dok se formalno staro ujgursko pismo koristilo u religijskim i književnim spisima. S druge strane, standardni staro ujgurski se razvio u 12. st. s izumom woodblock tiskanja.
Ujgursko su pismo – uz određene modifikacije – preuzeli i Mongoli, a najstariji pisani mongolski spomenik je tekst kana Džingis s početka 13. st. Kao prvo službeno pismo mongolskoga jezika, ujgursko je pismo postalo lingua franca koje se moglo koristiti diljem carstva kana Džingisa. Predajom Ujgura pred mongolskom prijetnjom, kan je Džingis na svoj dvor doveo članove ujgurske aristokratske elite poput Tatar Tongge, Bilge Buqa, Kara Igač Buyruqa i Mengsusa kako bi služili kao državni savjetnici i tutori članovima kanove obitelji. Pretpostavlja se da je Džingis-kan preuzeo upravo ujgursko pismo zato što je velik broj trgovaca znao ujgursko pismo, ali i zato što su Ujguri imali velik utjecaj na dvoru. Neki od tih službenika bili su i budistički i kršćanski ujgurski bahši ili bitkči, koji su prenosili ujgurske tradicije.
Arabica
Moderna arabica sastoji se od 28 grafema od kojih 3 (ا, و , ى) funkcioniraju i kao kratki ili dugi samoglasnici. S tehničke strane, arabicu je točnije nazvati abdžadom nego abecedom s obzirom da se, za razliku od abecede, samo konsonanti bilježe grafemima, dok se vokali bilježe dijakritičkim znakovima iznad i ispod riječi, i to samo ponekad. Arabica se piše zdesna nalijevo, a svaki grafem ima četiri varijante pisanja, i to: samostalnu, početnu, srednju i krajnju, što pak ovisi o tome gdje se u riječi nalazi.
Turci su arabicu počeli koristiti u 8. stoljeću usporedno s prelaženjem na islam, a prva književna djela na turskome jeziku zapisana arabicom su: Kutadgu Bilig Yusufa Balasaguna te Divan-i Lugat-i Türk Mahmuda Kašgarija. Oba su nastala u vrijeme Karahanidskog kaganata, prve turkijske države u kojoj je islam bio službena vjera. U Osmanskome Carstvu i Republici Turskoj u prvih nekoliko godina od osnivanja arapska je abeceda korištena za zapisivanje turskoga jezika. Godine 1929 – zahvaljujući nastojanjima prvog turskog predsjednika i reformatora Mustafe Kemala Atatürka – uvedena je latinica. Od turkijskih naroda, arabicu za zapisivanje svojih jezika danas koriste samo Ujguri u kineskoj pokrajini Xinjiang te Azeri koji žive u Iranu, dok svi ostali koriste latinicu ili ćirilicu.
Arabica je dizajnirana za zapisivanje arapskoga jezika čijim fonetičkim svojstvima odgovara, kao i – uz određene modifikacije u pismu – perzijskoga, no potpuno je nepraktična za zapisivanje turskoga. Arapski suglasnici poput ع, غ, خ, ص, ض, ط i ظ ne postoje u turskome jeziku pa su suvišni, a s druge strane arabici nedostaju grafemi kojima bi se mogli zabilježiti određeni turski fonemi: g, ğ, ı i sl. Dodatan je problem zapisivanje samoglasnika kojih je u turskom osam (a, e, ı, i, o, ö, u, ü), dok u arapskom za samoglasnike postoje samo tri grafema (ا, و, ى) kojima se uz pomoć dijakritičkih znakova bilježe i dugi samoglasnici. Shodno tome, zaključujemo da postoje dvije glavne poteškoće pri zapisivanju turskog jezika arapskim pismom:
a) postojanje nekoliko arapskih grafema za jedan turski fonem: npr. s se moglo zapisivati kao ث, س i ص, a fonem h mogao se zapisivati kao ه, خ i ح koji se u arapskom izgovaraju različito, no u osmanskom su se izgovarali isto
b) postojanje jednog arapskog grafema za nekoliko turskih fonema: tako se ك mogao čitati kao k, g, n, i ğ, a ي se mogao čitati kao i, ı ili y
I dok je situacija pod a) vodila je nekonzistencijama u zapisivanju turskoga, situacija pod b) rezultirala je ozbiljnijim problemom, mogućnosti čitanja jedne riječi na nekoliko različitih načina pri čemu ona poprima i različita značenja. Navodimo nekoliko primjera koji to ilustriraju:
1. riječ كورك mogla se čitati kao gevrek (vrsta slanog peciva), kürk (krzno), kürek (lopata), körük (mijeh) i görek (pogled).
2. او ن se mogla čitati kao on (deset), un (brašno) i ün (slava)
3. شكر se čitala kao şeker (šećer) ili şükür (zahvalnost)
Neprilagođenost arapskog pisma turskome jeziku i nekonzistencije u pisanju znatno su otežavale učenje jezika i opismenjavanje. Prema određenim izvorima, turskoj je djeci u vrijeme Osmanskoga Carstva bilo lakše naučiti čitati neki strani jezik koji se piše latinicom nego svoj vlastiti, upravo zbog teškog i kompliciranog pisma. U tom je smislu poduhvat Mustafe Kemala Atatürka – uvođenje latiničnog pisma namjesto arabice – bio uistinu revolucionaran i prijeko potreban za opismenjivanje širih masa, o čemu će više riječi biti u narednim poglavljima seminara.
Ćirilica
Ćirilica je slavensko pismo koje nastaje u 10. st, nakon pojave glagoljice. Razvila se iz grčkog alfabeta, dok su ona slova koja su bila tipična za slavenske jezike preuzeta iz glagoljice. Ćirilicu su osmislili učenici Ćirila i Metoda kao odgovor na kompleksnost glagoljičnog pisma, a prevladava mišljenje kako je ćirilica konačno kodificirana kao službeno bugarsko pismo 983. godine u Preslavu.
Ćirilica je u mnogim državama opstala kao ili službeno ili ravnopravno pismo uz latinicu. Danas je nalazimo u upotrebi kod mnogih slavenskih, ali i ne-slavenskih jezika poput kazaškog, kirgiškog, tatarskog, baškirskog i čečenskog, a u prošlosti je bila i službeno pismo u, danas neovisnim, državama bivšeg Sovjetskog Saveza poput Turkmenistana, Uzbekistana, Azerbajdžana, Kazahstana i Kirgistana. Također je bila i ostala službeno pismo u Tatarstanu, turkijskoj republici unutar Ruske Federacije. Predmet interesa ovog rada jest upravo reforma pisma i prijelaz na ćirilično pismo u turkijskim državama Centralne Azije za vrijeme, ali i nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Nakon sklapanja Sovjetskog Saveza na području nekadašnje Carske Rusije, započeo je proces političke i kulturološke integracije brojnih ne-ruskih naroda koji su mu pripadali. Jedan od mehanizama takve integracije bilo je provođenje posebne lingvističke politike sovjetskog režima, koja je kao cilj imala ne samo postaviti ruski jezik kao drugi materinji jezik ne-ruskim narodima, već i sistematizirati i nadograditi mnoge manjinske jezike unutar Saveza.
Bitno je napomenuti kako do početka 19. st. većina turkijskih jezika Centralne Azije nije ni posjedovala svoje pismo, niti su ti jezici bili korišteni u administrativne i edukativne svrhe, a sama nepismenost bila je opće proširena. Pa ipak, arapski, perzijski i izumrli čagatajski bili su smatrani kao jezici prestiža, kulture i komunikacije u višim slojevima društva.
Više nego potreban program masovne edukacije turkijskih naroda Centralne Azije odvijao se uz mnogo napora i duže nego očekivano, nerijetko zbog nedostatka učitelja obrazovanih i sposobnih predavati na materinjem jeziku. Za razliku od Turaka, kojima su turkijski narodi kulturološki, povijesno i lingvistički vrlo bliski, u Centralnoj Aziji, u godinama nakon 1917, val nacionalizma i ideja nacije još nisu bili prodrli. Stvaranje nacija i narodnosti ovih država bilo je rješenje sovjetskog režima da zaobiđe potencijalan val nacionalizma kod turkijskih, ali i ostalih ne-ruskih naroda pod SSSR-om. Ovi narodi, dakle, fiktivno su posjedovali vlastita društvena, ekonomska i kulturološka svojstva koja bi tako opravdala i učvrstila njihovo priključivanje u Sovjetski Savez. Svaka reforma pisma sadrži u sebi etnopolitički, kulturološki i integracijski značaj. U novonastalome Sovjetskom Savezu, rano uvođenje ćirilice upućivalo bi na ideološke konotacije rusifikacije ne-ruskoga dijela stanovništva, stoga se odvilo tek u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama prošlog stoljeća, nakon romanizacije turkijskih i ostalih jezika. Međutim, još u predrevolucionarnoj Rusiji zapažen je trud čuvaških intelektualaca da primijene ćirilično pismo u vlastitom jeziku. Nakon dugogodišnjih eksperimenata, 1871. g. osmišljeni su ćirilična abeceda i pravopis utemeljeni na fonološkim pravilima. I dalje sovjetska lingvistička politika imala je kao cilj 1) usavršavanje i obogaćivanje postojećih jezika, proširenje njihovog djelokruga, odnosno preobrazbu plemenskih jezika u razvijene narodne jezike s bogatom terminologijom i vokabularom te 2) uspostavljanje ruskoga jezika kao drugoga materinjeg jezika i 3) uklanjanje velikoga broja posuđenica iz arapskoga i perzijskoga jezika naslijeđenih od muslimanskih osvajača tijekom povijesti.
Dakle, promjena alfabeta težak je pothvat koji zahtijeva veliko ulaganje u različite sfere, počevši od ekonomskoga pa sve do kulturološkoga i lingvističkoga aspekta. Ekonomski gledano, zahtijeva velike investicije u ponovo tiskanje novih udžbenika i literature na tom pismu, zatim ponovnu edukaciju učitelja i općeg stanovništva te zamjenu javnih znakova. Kulturološki označava prekid sa prethodnom tradicijom i ostavštinom prošlih generacija, a lingvistički zahtijeva stručni korpus iskusnih filologa, ne uvijek dostupnih u to vrijeme u spomenutim državama.
Na Turkološkom kongresu u Bakuu 1926. g. predložena je romanizacija arapskog pisma te je – unatoč snažnoj opoziciji – već 1929. g. stavljena u upotrebu. Odobrena latinska abeceda bila je poznata pod nazivom UTLA (Univerzalna turkijska latinica). Takvo pismo u svakodnevnoj upotrebi moglo je pridonijeti razumljivosti svih jezika koji je koriste, a među kojima je odveć bilo dovoljno srodnosti. Sovjetski režim je u kasnim tridesetim odlučio zamijeniti turkijsku latinicu modificiranim i prilagođenim ćiriličnim pismom, a odluka o ovom zakonu je stupila na zakon 8. svibnja 1940. g.
Na zapadu, prijelaz s arapskog pisma na latinicu, koji je potom uslijedio prelaskom na ćirilicu, tumačio se kao proizvoljan potez sovjetskog režima motiviran ideološkim i političkim težnjama te kao čin protiv volje muslimanskog stanovništva. Pa ipak, nema sumnje da je uvođenje latinice moglo doprinijeti samo ujedinjenju turkijskih naroda, dok je sovjetska nacionalna politika bila osmišljena tako da ih upravo razdvoji i naglasi njihove razlike.
Dok je proces prelaska na latinično pismo nadgledao Centralni komitet, lokalni učenjaci narodnih republika i oblasti sastavljali su ćirilične abecede bez sudjelovanja ikakvih koordinacijskih tijela, što je dovelo do neželjenih rezultata. Jedan te isti fonem obilježavao se različitim slovima ili kombinacijom slova, dok je jedno te isto slovo u različitim jezicima označavalo potpuno različite zvukove.
Latinica
Tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća među turkijskim narodima dolazi do reforme pisma tj. prijelaza s arapskoga pisma na latinicu. Nakon što je Republika Turska 1928. g. službeno uvela latinicu, u SSSR-u, kako bi se spriječilo ujedinjenje i suradnju turkijskih naroda, dolazi do uvođenja ćirilice. Od 40-ih godina 20. st. pa sve do raspada, turkijski narodi u sklopu SSSR-a koristili su ćirilicu. Nakon raspada države i stjecanja neovisnosti, ponovno se među turkijske narode uvodi latinica.
Azeri su jedan od prvih turkijskih naroda koji su prešli na latinicu. Latinica je službeno prihvaćena 1924. g. Kasnije 1934. g originalno uvedena latinica zamijenjena je Univerzalnom turkijskom latinicom. Latinica je službeno uvedena u Uzbekistan 1930. g. Zajedno s latinicom predstavljeni su i novi književni jezik, gramatika i vokabular temeljeni na dijalektu grada Taškenta. Karakalpaci, narod autoimune pokrajine u današnjem Uzbekistanu, do 1928. g. nisu imali svoj književni jezik. Nakon što je prihvaćena Univerzalna turkijska latinica događa se nagli razvoj jezika koji je prekinut 1939. uvodom ćirilice. U Turkmenistanu je Univerzalna turkijska latinica službeno uvedena između 1929. i 1930. g, dok su ju Kirgizi prihvatili 1928, a Kazasi 1924. godine.
Nakon raspada SSSR-a 1991. godine i stjecanja neovisnosti, pet turkijskih republika (Kazahstan, Azerbajdžan, Turkmenistan, Uzbekistan i Kirgistan) dolazi do ponovne reforme pisma s ćirilice na latinicu. Prije proglašenja neovisnosti 1989. g. sve su republike proglasile vlastite jezike službenim jezikom. U listopadu 1991. g. donesen je novi zakon koji je dopustio turkijskim narodima koji žive u Ruskoj Federaciji korištenje vlastitoga jezika uz ruski jezik, kao službenog. Latinica je službeno prihvaćena u Azerbajdžanu 1991. g, u Turkmenistanu, Gagauziji, Uzbekistanu i na Krimu 1993. g. te u autonomnoj pokrajini Karakalpakistan u Uzbekistanu 1994. g.
Azerbajdžan
Nakon proglašenja neovisnosti Azerbajdžan je postao prva turkijska država koja je prihvatila latinicu, 1991. g. Azerbajdžanski predsjednik Abulfaz Elchibey azerbajdžanski je jezik proglasio službenim u prosincu 1992. Prva knjiga na latinici objavljena je 1992, a bavila se razlikama turskog i azerbajdžanskog jezika. Na Kongresu o turkijskim jezicima održanom u Turskoj 1991, mnogi turski intelektualci održali su govore podržavajući uvođenje turskog jezika i prihvaćanje latinice u svim turkijskim državama. To je navelo azerbajdžanske intelektualce da brane azerbajdžanski jezik navodeći kako određena slova latinice korištene u Turskoj nisu kompatibilna s azerbajdžanskim jezikom. Na tim idejama 1993. usvojena je latinička abeceda koja se sastoji od 32 slova.
Turkmenistan
Turkmenski je proglašen službenim jezikom 1993. Iste je godine prihvaćena latinica koja se sastojala od 30 slova. Prije nego se počela učiti u školama latinica bila je objavljivana na plakatima i oglasnim pločama. Započet je program reforme školstva te su do 2000. godine svi predmeti od 1 do 10 razreda prebačeni na latinicu. Tijekom školske godine 1993/94. latinica se, u sklopu sati turkmenskog jezika, podučavala 34 školska sata tjedno.
Nakon ponovnog uvođenja latinice u Turkmenistanu dolazi do pitanje koju latinicu uvesti. Postojale su tri opcije; jedna se grupa zalagala za to da se vrati latinica koja se koristila prije prelaska na ćirilicu, druga je podržavala uvođenje latinice koja se koristi u Republici Turskoj, a treća grupa zalagala se za uvođenje potpuno nove abecede. Predsjednik Niyazov donio je odluku o stvaranju nove latinice kako bi spriječio utjecaj drugih jezika na turkmenski.
Uzbekistan
Uzbečki je proglašen službenim jezikom 1992. godine. Republika je Uzbekistan 7. svibnja 1993. prihvatila novi zakon o pripremi za uvođenje nove abecede te su održavani brojni sastanci kako bi se ta ideja prenijela u praksu. Gramatika s osnovnim pravilima uzbečkog jezika napisana na latinici odobrena je 24. kolovoza 1995. Iste godine prvi razredi srednje škole započeli su s uporabom novog pisma te su napisani i objavljeni udžbenici i vodiči na latinici. Također, latinica se počela koristiti i na fakultetima te su bili organizirani tečajevi iste za zaposlenike u državnoj službi. Vlada Uzbekistana donijela je rezoluciju da do 2005. godine cijela država, posebice školstvo mora preći na latinicu.
Kirgistan i Kazahstan
Kirgiški je proglašen službenim jezikom 1993. godine, kada je odlučeno i da će cijela država preći na latinicu, međutim zbog financijskih poteškoća to nije bilo moguće.
Kazaški je, uz ruski, postao službenim jezikom 1992. godine. Iste godine održane su brojne debate o prelasku s ćiriličnoga na latinično pismo, međutim veliki troškovi prelaska odgodili su taj plan. Predsjednik Nazarbayev 2015. godine najavio je reformu pisma te prelazak na latinicu.
Danas, od šest neovisnih turkijskih država, četiri se služe latiničnim pismom, ito: Republika Turska, Azerbajdžan, Turkmenistan i Uzbekistan, a Kazahstan je najavio reformu pisma.
TURSKA SLOVNA REVOLUCIJA
Pod nazivom „Slovna revolucija“ pamti se u Turskoj događaj kojim je Zakonom 1353 donesenim 1. studenoga 1928. godine prihvaćena tzv. turska abeceda kojom zamijenjena „osmanska“ – svojevrsni spoj arapske i perzijske.
Kao što je slučaj bio i u drugim turkijskim državama, i u Turskoj se raspravljalo o načinu na koji bi se trebao riješiti problem pisma nepogodnoga za osmanski turski jezik; još od 19. st. govori se tako o dvjema idejama: 1) prilagodbi osmanske abecede jeziku i 2) prihvaćanju latinice.
Za bolje razumijevanje nužnosti prelaska na latinicu, treba shvatiti i ostale povijesne okolnosti. Širenjem telegrafa, recimo, još od 1850-ih godina, kada se javila potreba za ubrzanom komunikacijom, nastaju problemi jer uređaji koji su dolazili iz Francuske nisu mogli bilježiti arabicu. Ipak, u više kozmopolitskim gradovima, kao što su to naselje Beyoglu u Istanbulu, Selanik (Solun) i Izmir. Važan su utjecaj imale i knjige i novine koje su se krajem 19. st. tiskale na latinici što je bio svojevrsni pokazatelj mogućnosti prelaska na to pismo. Kada je Albanija još 1911. g. usvojila pismo koje se temeljilo na latinici te kasnije 1922. g. i Azerbajdžan, i u Turskoj se počela rađati ideja o važnosti i mogućnosti prelaska na latinicu.
Atatürk i reforma pisma
Temom reforme pisma Mustafa Kemal počeo se zanimati još dok je boravio u Siriji od 1905. do 1907. g, da bi 15-ak godina kasnije, 1922. g, o istome razgovarao i s poznatom turskom književnicom Halide Edip. Iste je godine, kada je upitan zašto se ne prelazi na latinicu, odgovorio je: „Još nije vrijeme.“ 28. svibnja 1928. godine proglašen je zakon o uporabi tzv. međunarodnih brojeva, na koji nije došla nikakva prevelika reakcija. Gotovo istovremeno s proglasom toga zakona, osnovana je i komisija za reformu pisma.
Glavni su problemi kojima se bavila ta komisija bili bilježene znakova kaf i kef, a predloženo je da se zamijene slovima q i k, što je Atatürk odbio, kao što se nije slagao ni s predviđanjima prema kojima bi reforma trebala trajati između 5 i 15 godina. Kazao je: „Ili će se zbiti u tri mjeseca, ili neće nikada.“ Nakon te je rečenice 9. kolovoza 1928. nova abeceda predstavljena na večeri stranke CHP, a u narednih nekoliko mjeseci i narodu po svim turskim pokrajinama. Započela su velika nastojanja da se narodu predstavi nova abeceda: već 11. kolovoza u palači Dolmabahče Ibrahim Necmi (Dilmen) pred samim je Atatürkom održao predavanje o latinici, 29. kolovoza ministar paša Ismet Inonu održao je konferenciju za novinare i obratio se javnosti po pitanju reforme pisma… Atatürk je kasnije krenuo u obilazak države te narod podučavao latiničnome pismu. U razdoblju od 8. do 25. listopada iste godine svi su namještenici u državnim složbama prošli kroz ispit korištenja nove abecede.
U Velikoj skupštini je nakon 1. studenoga predstavljen zakon o usvajanju nove abecede, a isti je prihvaćen odlukom od 3. studenoga 1928.
LITERATURA
Abboud, Peter F., ur.. Elementary Modern Standard Arabic 1. Cambridge University Press, 1983.
Atsız Gökdağ, Bilgehan. ”The appearance of turkish written languages in the context of language planing” in The Turks, edited by Hasan Celal Güzel et al. 69-88. Ankara: Yeni Türkiye Publications, 2002.
Bekerie, Ayele. Ethiopic an African Writing System: Its History and Principles. Trenton: Red Sea Press, 1997.
Daniels, Peter T. The World’s Writing Systems. Oxford: Oxford University Press, 1996.
Doss, Glover, Goza, Wigginton. The Foundations of Communication in Criminal Justice Systems. Boca Raton; CRC Press, 2016.
Hagopian, V. H. Ottoman-Turkish Conversation Grammar. London: Heidelberg, 1907. Dostupno na: https://archive.org/details/ottomanturkishco00hago/page/26
Hamut, Bahargül i Joniak-Lüthi, Agnieszka. „The Language Choices and Script Debates among the Uyghur in Xinjiang Uyghur Autonomous Region, China,“ Linguistik Online 70 (2015.), 111-124. Dostupno na: http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.692.7380&rep=rep1&type=pdf
Handbook of Cultural Sociology. Abington-on-Thames: Routledge, 2010. Urednici (John R. Hall, Laura Grindstaff).
Hostler, Charles Warren. The Turks of Central Asia. SAD: Praeger, 1993.
https://linguisticator.com/the-arabic-alphabet-what-is-an-abjad/ (9.10.2019.)
https://www.omniglot.com/writing/azeri.htm (11.10.2019.)
Landau, Jacob M. “Alphabet Reform in the Six Independent Ex-Soviet Muslim Republics.” Journal of the Royal Asiatic Society, Third Series, 20, no. 1 (2010): 25-32. http://www.jstor.org/stable/27756121.
Landau, Jacob M. “Alphabet Reform in the Six Independent Ex-Soviet Muslim Republics.” Journal of the Royal Asiatic Society, vol. 20, no. 1, 2010, pp. 25–32. JSTOR, www.jstor.org/stable/27756121.
Season, Rosemary: The Acquisition of a Second Writing System. Bristol: Intellect Books, 1995.
Wheeler, Geoffrey. “The Turkic Languages of Soviet Muslim Asia: Russian Linguistic Policy.” Middle Eastern Studies, vol. 13, no. 2, 1977, pp. 208–217. JSTOR, www.jstor.org/stable/4282643.
Winner, Thomas G. “Problems of Alphabetic Reform among the Turkic Peoples of Soviet Central Asia, 1920-41.” The Slavonic and East European Review, vol. 31, no. 76, 1952, pp. 133–147. JSTOR, www.jstor.org/stable/4204408.
Wood, Margaret M. „Latinizing the Turkish Alphabet: A Study in the Introduction of a Cultural Change“. American Journal of Sociology Vol. 35, No. 2 (1929), 194-203. Dostupno na: https://www.jstor.org/stable/2766122?
Yorulmazoğlu, Erol. The Turks vol.1. South Carolina:
CreateSpace Independent Publishing Platform, 2017.
[1] András Róna-Tas, „Turkic Writing Systems“ u The Turkic Languages, ed. Lars Johanson i Éva Ágnes Csató (London: Routledge, 1998), 128-137
[2] Uz dani popis Róna-Tas navodi kako se pretpostavlja uporaba hebrejskoga pisma o u Hazarskome Carstvu, međutim – kako pisani tragovi (još) nisu pronađeni – riječ je o pretpostavci. Kasnije su isto pismo koristili Karaimi.