Turski nacionalni sport: Yağlı Güreş

Gotovo da nema turkijskoga naroda u čijoj kulturi nije duboko ukorijenjen neki oblik hrvanja. Ono što se danas na turskom zove güreş, na turkmenskom göreş ili na uzbečkom kurash korijen vuče iz stare turkijske riječi keriš [1] i svjedoči o sveprisutnosti ovoga sporta u području centralne Azije i Anadolije. Hrvanje je što se tijekom stoljeća razvilo u Anadoliji, ipak po mnogočemu odudaralo od ostalih u turkijskih naroda, ponajprije zbog činjenice da su se hrvači premazivali maslinovim uljem. Tako je stvoren yağlı güreş, odnosno hrvanje u ulju, nacionalni sport Republike Turske.

Postoje dokazi da su već i drevni Sumerani i Babilonci svoje hrvače mazali uljem. [2] Kako je nauljeno tijelo, naravno, mnogo teže uhvatiti i njime manipulirati, svladavanje protivnika bi iziskivalo tehničko umijeće i poznavanje ljudskog tijela, te bi uravnotežilo svaku razliku u snazi dvaju natjecatelja. No motivi korištenja ulja i dalje nisu posve jasni. Prema engleskom misliocu Bertrandu Russellu, iza njih stoje i zdravstveni razlozi. Njegova je teorija ta da su se ljudi mazali smjesom na bazi maslinovog ulja kako bi se zaštitili od komaraca, budući da je još od vremena Rimskog Carstva malarija povremeno izbijala i odnosila brojne živote. [3] Narodi Male Azije koji su spoznali tu funkciju maslinova ulja vremenom su se namazani njime počeli i hrvati. Hrvanje je u mnogim kulturama bilo povezano i s religijom, pa tako je pojavom islama i hrvanje u Turskoj poprimilo duhovnu vrijednost. Tijekom sedam stotina godina Osmanskoga Carstva hrvače se pripremalo u vjersko-obrazovnim ustanovama zvanima tekke. Jer čovjek je, smatralo se, mnogo više od tjelesnog bića – naša je duhovnost i njegovanje iste podjednako važna. [4] Obred u kojem hrvači prije dvoboja jedan drugog mažu uljem i danas nas podsjeća na činjenicu da se sport temelji na poštovanju i ravnoteži tjelesnog i duhovnog.

Pojavom islama također je došlo do jedne promjene u pravilima koja do danas yağlı güreş izdvaja od ostalih tradicionalnih oblika hrvanja. Naime, muškarci su morali biti pokriveni u skladu s vjerskim zakonom – od pojasa do koljena. S tim je u vezi osmišljen kisbet – posebne hlače od kože vodenih bivola u kojima hrvači i danas nastupaju. Njihova je uloga ključna jer su jedna od rijetkih stvari za koje se hrvač može koliko-toliko čvrsto primiti, bilo oko struka ili pri dnu kisbeta i glavni se dio borbe odvija oko njega. Nerijetko jedan drugome zavlače ruke u kisbet kako bi stekli kontrolu nad suparnikom, ali kako je nauljen iznutra i izvana ni to ne pruža preveliku prednost. Hrvač je poražen kada leđima završi na tlu, a kako su najveći majstori ovu vještinu doveli do savršenstva, njihovi su dvoboji znali trajati po nekoliko sati, a zabilježeni su čak i slučajevi u kojima bi se odužili i na nekoliko dana. Kako bi se to spriječilo, 1975. godine uvedeno je vremensko ograničenje od 40 minuta, a ako u tom vremenu nitko ne izađe kao pobjednik, borba se produljuje na još sedam minuta u kojima sudci dodjeljuju bodove i proglašavaju pobjednika. Svaki od hrvača podignutih u tradicionalnom stilu ima i svog učenika, zvanog çırak. Hrvač ga priprema za svog nasljednika nakon što se on povuče iz natjecanja. Iako sezona hrvanja u ulju traje osam mjeseci u godini i natjecanja se održavaju diljem države, kulminacija svih događanja i vrhunac sporta nastupa svake godine, obično krajem lipnja, na turniru Kırkpınar.

To natjecanje svoje pak korijene vuče iz vremena osmanskih pohoda na Tračku. Sultan Orhan Gazi sa svojim je bratom i četrdesetoricom vojnika nakon jednoga od pohoda odmarao u kampu. U jednome su se trenutku ratnici počeli hrvati te su se dvojica satima borili bez pobjednika. Priča kaže da su se borili toliko dugo dok od iscrpljenosti obojica nisu pali na pod i umrla.[5] Pokopani su pod jednom smokvom. Nekoliko godina kasnije vojska se opet našla na tome mjestu i pronašla nekoliko izvora – odlučiše zbog toga mjesto, u okolici Edirnea, nazvati Kırkpınar (dosl. „četrdeset izvora“) i u njemu svake godine organizirati natjecanje u hrvanju.

Turnir je to koji živi i dan danas. Prema Guinnesovoj knjizi rekorda, najstarije je sportsko natjecanje koje se i dalje održava, još od polovice 14. stoljeća. [6] Oko tisuću hrvača, pehlivana (junak, šampion) svake se godine okuplja na trodnevnom turniru kako bi među sobom razriješili tko je başpehlivan¸ glavni junak. Titula je to koja je među turskim muškarcima sa sobom nosila golemu težinu i prestiž. Pojavom Atatürka i njegovom idejom pozapađivanja Turske mnoge su tradicije Kırkpınara bile ugrožene – Başpehlivan je postao „Prvak Turske“, a tradicionalne nagrade poput zlatnog pojasa i životinja (konja, magaraca ili deva) zamijenjene su medaljama. Međutim, u strahu da bi takve promjene mogle dovesti do smanjenja zainteresiranih natjecatelja, došlo je do kompromisa. Pobjednik u najtežoj je kategoriji zadržao pravo na titulu Başpehlivanai životinje koje mu organizator turnira, Aga, dodijeli, dok se zlatni pojas sada dodjeljuje samo hrvačima koji tri godine zaredom osvoje turnir. Glavni je pokrovitelj i organizator turnira poznat kao Aga. Njegov je zadatak primanje svih gostiju, osiguravanje smještaja u hotelu, organizacija večera i ostalih slavlja. Osim toga, on dijeli nagrade pobjednicima svih kategorija. Prije finalnoga meča svake se godine organizira aukcija. Aukcijski je predmet najčešće ovan, a čovjek koji ponudi najviše postaje Agom, tj. glavnim pokroviteljem sljedećeg turnira. Valja reći kako Kırkpınar u moderno vrijeme sa sobom ne donosi samo prestiž i slavu, već i solidnu financijsku dobit. Za 2019. godinu, turski je biznismen Seyfettin Selim platio 720 tisuća lira kako bi postao Agom Kırkpınara, [7] a pobjednici sa sobom nose i nagradu od oko sto tisuća američkih dolara.

Zanimljivo je istaknuti da su se za doba sultana Abdulaziza mnogi turski hrvači borili i po Europi – među njima vjerojatno najpoznatiji Kel Aliço, čovjek koji je 27 godina držao titulu başpehlivana. [8]

Tragovi su tradicije hrvanja u turkijskih naroda vidljivi i u međunarodnim okvirima suvremenog hrvanja – sve postaje jasno pogledom na tablicu medalja na ljetnim Olimpijskim igrama kojom, kad je hrvanje u pitanju, nerijetko dominiraju turkijske zemlje. Tako je primjerice Turska peta najuspješnija olimpijska hrvačka nacija i u tom je sportu osvojila 63 od svoje 91 olimpijske medalje (gotovo 70 posto!). Brojne su medalje kroz povijest osvajali i Azeri, Uzbeci i Kazasi nastupajući za Sovjetski Savez, ali je njih naslijedila Ruska Federacija.

Dok se uspjesi turkijskih zemalja što su bile dijelom Sovjetskog Saveza mogu, u velikome dijelu, pripisati činjenici da su zemlje socijalističkog uređenja iz nekog razloga mnogo pažnje posvećivale borilačkim sportovima (prije svih boksu i hrvanju), što potvrđuje i činjenica da se i danas na postolje nerijetko penju boksači iz Azerbajdžana, Uzbekistana, Kazahstana, ali i Kube, u slučaju Republike Turske dobar dio razloga za taj uspjeh vjerojatno leži upravo u stoljetnoj tradiciji yağlı güreşa.

[1] Türk Dil Kurumu, 28. 10. 2012.
[2] M. Kirbaçoğlu, M. el-Fers, Kirkpinar – All About Turkish Wrestling
[3] https://www.allaboutturkey.com/oil-wrestling.html
[4] https://www.allaboutturkey.com/oil-wrestling.html
[5] https://www.allaboutturkey.com/oil-wrestling.html
[6] https://en.wikipedia.org/wiki/K%C4%B1rkp%C4%B1nar
[7] https://www.allaboutturkey.com/oil-wrestling.html
[8] https://tr.wikipedia.org/wiki/Kel_Ali%C3%A7o