Erasmus, Turska, korona…
pripremila: Nikolina Banić
Moja je Erasmus priča započela prošle godine u siječnju kada je objavljen natječaj. Zapravo, već sam i prije, još od druge godine studija, razmišljala kako želim ići na razmjenu u Tursku, a drugi semestar 4. godine studija učinio mi se idealnim za to. Kada je natječaj objavljen, pregledala sam ponudu sveučilišta na koja se mogu prijaviti. Sveučilište Uludağ u Bursi oabrala sam iz više razloga: čula sam da imaju kvalitetan program na Odsjeku za turski jezik i književnost, već sam prije posjetila Bursu koja mi se kao grad izrazito dopala, a i blizu je Istanbula pa sam mislila da bih onamo mogla poći kad poželim, npr. za vikend. Osim toga, u Bursi imam i prijatelja što mi je prilično značilo jer sam znala da imam nekoga na koga se u početku mogu osloniti. Kao drugi izbor prijavila sam Sveučilište Osmangazi u Eskişehiru, ali zapravo htjela samo – Bursu. Nakon predaje silne papirologije čekala sam rezultate koji su objavljeni sredinom travnja, a od toga trenutka samo čekala da moj Erasmus započne. Papirologija ni tu ne prestaje; prije samoga odlaska na razmjenu potrebno je riješiti silnu papire te odabrati kolegije (potrebno je upisati najmanje 25 ECTS-a). S profesorima sam se s turkologije dogovorila i pronašla ekvivalente za kolegije s četvrte godine, a ostale kolegije izabrala sam prema svom izboru i vlastitome interesu. Nakon svega toga, preostalo je samo jedno – čekati trenutak odlaska na razmjenu.
U Bursu sam stigla 6. veljače 2020. Nisam imala iznajmljen stan po dolasku, nego sam ga tražila nakon dolaska, no i to sam uspješno obavila nakon tjedan dana potrage. Dan nakon dolaska u Bursu odmah sam pošla na fakultet kako bih razgovarala s Erasmus-koordinatoricom na Odsjeku za turski jezik i književnost. Profesorica Hatice bila je vrlo ljubazna i draga te mi odgovorila na sva pitanja, ali savjetovala da npr. odustanem od nekih kolegija koji bi mi bili teški. Odmah toga dana upoznala sam se sa studenticom Elif koja mi je rekla puno korisnih stvari o svakom predmetu i profesorima. Sveučilišni je kampus u najmanju ruku ogroman te nama iz Hrvatske nešto potpuno drugačiji. U kampusu ima svega: od bolnice, studentskih domova, frizera, brojnih fakulteta, do kazališta i centra kulture. Trebalo mi je malo vremena da se naučim kretati njime i shvatim gdje je koja referada, studentska menza i sl.
Prije samoga početka nastave trebalo je opet riješiti silnu papirologiju, registraciju predmeta, izradu studentske kartice, itd. Što se tih referatskih poslova tiče, mogu reći da je sve malo kaotično pa sam uvela pravilo: Što se prije pomiriš da se ništa neće riješiti iz prve, život će ti biti lakši. Stalno su me slali iz referade u referadu; jedni bi me poslali na jedno mjesto, odakle bih pak opet bila slana nazad jer je malo tko znao proceduru s Erasmus-studentima i kako iste unijeti jer nisam imala TC broj (turska verzija OIB-a). I tako, sve je to potrajalo jedno vrijeme, međutim uspjela sam i na kraju sam sve riješila.
Što se samih predavanja tiče, jako sam zadovoljna svime što sam izabrala. Svi su profesori bili vrlo ljubazni i susretljivi nakon što sam im se predstavila. Objasnili su mi sve o kolegijima i ponudili pomoć. Posebno me se dojmila profesorica Alev, koja je ujedno i pročelnica Odsjeka, koja mi je sve lijepo objasnila, ispitala me kako se snalazim i jesam li zadovoljna te se interesirala za našu Katedru u Zagrebu. Nažalost, predavanja nisu potrajala dugo jer se nakon samo mjesec dana i u Turskoj pojavio koronavirus. Kao i u Zagrebu, predavanja su otkazana, a sva nastava se odvija online, a i ispiti će biti provedeni na taj način. Meni je recimo trebalo mjesec dana da napravim studentsku iskaznicu za menzu i knjižnicu i, eto, taman kad sam ju izradila, fakulteti su se zatvorili. Međutim, ne znači to da nisam išla u menzu. Prijateljica koju sam upoznala na faksu dala mi je svoju karticu. Menze ovdje malo su drugačije od naših u Zagrebu. Postoje samo dva menija: vegetarijanski i obični, tako da nema puno izbora, a cijeli meni koji se sastoji od juhe, glavnog jela, deserta i vode košta 2 turske lire.
Kao što sam već rekla, s dolaskom korone u Tursku, i predavanja uživo su prestala. I u Turskoj, kao i u Hrvatskoj, poduzete su brojne mjere (npr. zatvoreni su trgovački centri, kafići, kina, teretane, kretanje je po javnim površinama, a međugradski je promet ograničen). Gotovo svaki vikend, subotu i nedjelju, (a ako je neki praznik kao recimo 23. travnja ili 19. svibnja, onda se produži na još dva dana), na snagu stupa potpuna zabrana izlaska na ulice.
Iako zbog koronavirusa moj Erasmus nije tipičan, ja sam svime vrlo zadovoljna. Štoviše, za hrvatske je državljane koji se nalaze u Turskoj bio organiziran repatrijacijski let, međutim ja se nisam htjela vratiti jer mi je ovdje i više nego dobro. Karantenske dane uglavnom provodim u izolaciji sa svojim prijateljicama Turkinjama što se pokazalo izvrsnim za vježbanje jezika. Uz njih sam naučila podosta o turskim običaja, ali i pripremati turska jela (kao recimo kuru fasulye), ali igrati mnoge turske igre. One sa mnom slušaju tri predavanja pa i fakultetske obveze ispunjavamo zajedno.
Sve u svemu, preporučujem svima da se prijave na Erasmus. Bez obzira na okolnosti, to je u svakom slučaju jedno neobično iskustvo na kojemu se može naučiti puno. Erasmus je pogotovo koristan za nas, studente stranih jezika, jer ne samo da se opustimo pričajući jezik, nego od izvornih govornika učimo puno toga o jezičnoj semantici, ali i kulturi, običajima te navikama naroda, što je nama turkolozima izrazito važno. Unatoč tomu što moje Erasmus iskustvo nije baš uobičajeno, ni sekundu nisam zažalila što sam se prijavila te bih sve ponovila.
Turska u ♥